Porodica u Literaturi

Ljubav je kapljica nebeske rose koju nebesa kanuše

u kaljužu života da mu zaslade gorkost.

                                                                  Puškin

 

oooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo

 

“Užad Podzemlja sputiše mene” (Ps 18,6)

Biblija i problem ovisnosti

41. obiteljska ljetna škola Obiteljskoga centra Filozosko-teološkoga instituta DI u Zagrebu: Ovisnosti u obitelji – njihovo prepoznavanje i pristup

1. Polazišta

Dobro je poznato kako osnovna biblijska misao pogađa samo srce pitanja ovisnosti. U Bibliji je naime riječ o oslobođenju, izbavljenju iz ropstva, o postizanju slobode. U Starom zavjetu glavna općepoznata tema jest oslobođenje iz kuće ropstva. Ondje, kamo su bili došli kao gosti, gdje im je bilo dobro i gdje su ponajprije našli utaženje u velikoj gladi, Izraelci postadoše robovima. Postupan i naporan bit će put u slobodu. U Novom zavjetu Gospodin Isus dolazi kao Otkupitelj. Otvoreno govori: “Tko čini grijeh, rob je grijeha” (Iv 8,34). U biti riječ je o ovisnosti, o robovanju od kojega Isus oslobađa. Rekao je Gospodin i Učitelj: “Istina će vas osloboditi” (Iv 8,32). Uza sve psihološko značenje – da na putu oslobođenja od ovisnosti ne smijemo prikrivati stanje stvari – u Evanđelju ova misao uvijek upućuje na Kristovu osobu i odgovor je Pilatu na pitanje: “Što je istina?” (Iv 18,38). Isus, naime, za sebe kaže: “Ja sam istina” – put i istina i život (Iv 14,6). Kršćanski odgovor na dubok i bolan problem ovisnosti uvijek je vezan uz Spasitelja koji odvažno sama sebe ističe govoreći: “Vi, opterećeni, dođite… učite od mene i naći ćete spokoj dušama svojim!” (Mt 11,28.29) A već je na prvu ruku jasno da problem ovisnosti u jezgri skriva dubinsku ljudsku čežnju da nađemo spokoj za vlastitu dušu.

Na Obiteljskoj će školi zacijelo biti još riječi o tome kako nitko nije toliko zreo i toliko svet da bi bio posve siguran od ovakve ili onake bolesne ovisnosti – zato ova tema ostaje aktualna ne samo s obzirom na djecu. I najvjerojatnije svatko od nas ima neku ovisnost koja ga muči, vraća nas na priznavanje naše slabosti i traži pozornost, mudru njegu, ustrajnu disciplinu i povratak našemu Gospodinu.

Upravo takvu krhkost i lomljivost Biblija uzima vrlo ozbiljno. U srž svetopisamske antropologije pripada poznati izvještaj da samo satkani od praha zemaljskog. “Oblikovao je Gospodin čovjeka, prah od tla zemaljskoga” kaže Pismo (Post 2,7). Razmrvljeni smo prah, zemaljsko tlo – ubačeni i upleteni u biokemijske i fizikalne zakonitosti kojima ne vladamo do kraja i ne poznajemo ih do kraja. Od zemlje smo po kojoj će Isus prstom pisati, sagnuvši se, kad su mu doveli ženu koju su htjeli kamenovati (Iv 8,6). Isus se potom još spušta i Božjim prstom ukazuje na to od kakve smo građe građeni (Iv 8,8).

U toj sugestivnoj i točnoj slici praha zemaljskoga biblijska antropologija sažima svu osjetljivost naše naravi. Prah tla zemaljskoga tvar je od koje je sazdan čovjek – zemljanin. I doista proučimo li elemente i atome od kojih se naš organizam sastoji, nećemo naći drugo doli ono što je u svijetu oko nas! Čovjek pripada zemlji, smrtnosti, ograničenosti. Tako, dakle, i cilj prema kojemu idemo u liječenju i sloboda od ovisnosti nije neka zamišljena apsolutna neovisnost i neograničeno gospodstvo.

Na ovoj će školi zasigurno još biti istaknuto kako postoje zdrave i potrebne ovisnosti: o zraku, o hrani, o kvalitetnu i dovoljnu snu. Ovisni smo o ljubavi bližnjega: od najranijega djetinjstva primamo pomoć koja nam je potrebna – vitalno nužna – od onih koji nam mogu pružiti pomoć. Ovisni smo o njegovanoj duhovnosti. Naš organizam je genijalan: dobro zna da nam je svaki dan potrebno dovoljno fizičkoga napora i dovoljno nježnosti i opuštanja, dovoljno intelektualne hrane i dovoljno molitve, svaki dan treba nam dostatna mjera radosti.

Osim ovih zdravih i onih kobnih bolesnih ovisnosti postoje i one zadane – ne uvijek drage i poželjne – ali vrlo realne: ovisni smo o političkom ustrojstvu u kojem živimo, ovisni smo o zajednici u kojoj odrastamo.

Naslov ovoga predavanja izvorno glasi: “Užad Podzemlja sputiše me” i zorno pokazuje kako Sveto pismo pogađa bit ovisnosti. David ovim riječima opisuje svoj doživljaj da su ga užeta podzemlja sputala, kad je bio pritisnut i prognan od Šaula koji mu je bio pokrovitelj i dobročinitelj. Taj je doživljaj tako važan da dva put nalazi mjesto u Bibliji (2 Sam 22,6; Ps 18,6). Izraz Podzemlje – poznati Šeol u izvorniku, s pravom preveden i jednostavno kao “smrt” – dobro opisuje kroz kakvu situaciju, kroz kakav pakao ovisnik prolazi, gubeći vlast nad samim sobom i proživljavajući krize smisla i tjelesnoga zdravlja. S druge strane ovaj izraz upozorava odmah na društveno podzemlje koje u ovisnostima ima svoju bitnu ulogu. “Sputavanje” iz ovoga biblijskoga retka također je važno jer nam pruža valjan kriterij kako razlikovati zdravu i potrebnu ovisnost, pri kojoj pomagala čovjeku doista pomažu da živi i da kao čovjek napreduje, a gdje počinje bolesna ovisnost koja koči, oduzima život, i doslovce vodi u smrt.

U izlaganju pokušat ćemo osobito pripaziti gdje su počeci nevolje, kako dolazi do zastranjenja. To bi odgovaralo onome što u naslovu ove Obiteljske škole o ovisnostima i obitelji stoji kao prepoznavanje ovisnosti. Zatim ćemo tražiti koja moguća rješenja Sveto pismo nudi kad je riječ o ovisnosti u okviru obitelji i napokon koju – barem onu osnovu – perspektivu u toj stvari Sveto pismo daje. To odgovara onom dijelu teme ove Škole koji želi ponuditi pristup ovisnosti u obitelji. Sveto pismo, vidjet ćemo, najvećim dijelom – u kontekstu obitelji – pokazuje kako su djeca u problemima, ali ističe  i problem koji može imati roditelj. Pogledajmo najprije ono što bismo u širokom spektru mogli nazvati antropološka ovisnost.

2) ANTROPOLOŠKA OVISNOST

2.1 Kajin

Za našu je temu relevantan već prvi sin iz prve biblijske obitelji: Kajin koji postaje žrtvom vlastitog osjećaja. Daje se voditi svojim palim obrazima, licem okrenutim prema dolje koje je razumljiv znak srušenoga samopoštovanja i razorena osjećaja vlastite vrijednosti i važnosti.

Njegov je problem što se do te mjere daje voditi bijesom da nema mjesta za zdravu pamet i osnovne objektivne vrjednote pa ubija vlastitoga brata. Nas zanima i zaustavljamo se na onim časovima kada ga ispunja ljutnja, gnjev.

Ne izriče ga. Ne gleda odakle je i kamo vodi. Ne promatra uopće što zapravo osjeća nego skače na brata i ubija ga, bez ikakva dijaloga. Ovisnik je o vlastitoj razjarenosti.

A sve je izvrsno počelo. Kajin je prvorođenac što u Bibliji samo po sebi puno vrijedi i zapravo je znak da se treba posvetiti Bogu, da Bogu pripada. Za Kajina majka izravo veli da ga je dobila od Boga. Kajin obrađuje zemlju i time pravo ispunja božanski nacrt za čovjeka, na sliku Božju stvorena, da obrađuje i čuva, doslovce da opslužuje zemlju (Post 2,5). Osim toga, iz vlastite inicijative, Kajin je prvi u Svetom pismu koji se daje na bogoslužje i posvećuje svoj prinos Bogu.

Gdje je onda zastranjenje i kako počinje nevolja? Obično se s pravom ističe zavist koja se u njemu rađa kad je prinos Abela, mlađega, blagonaklono kod Boga prihvaćen, a njegov nije. Zavist je ovisnost o teškom iracionalnom osjećaju koji se u meni rađa jer je drugome dobro. Zbog gledanja na drugoga, gubim iz vida sebe, i zapravo bez opravdanoga razloga samome sebe stvaram muku.

Daleko veći problem jest što Kajin nije kadar istražiti i izreći svoj osjećaj. Na koga je on zapravo bijesan? Velika je nevolja što on odbija dijalog s onim koji se zanima za njegovo unutarnje stanje i njegovu emociju, a to je Bog sam koji inicira dijalog pitajući upravo o tome: “Kamo smjera tvoj bijes, s kojom se svrhom ljutiš? Čemu to?” Eto, Kajinov problem u samom korijenu jest što odbija razgovor s Bogom. Odbija molitvu. Na Božji upit ne daje nikakva odgovora – drsko, čudno, bezobrazno – nego  kreće u napad na brata. Problem koji očito ima s Bogom, svaljuje na brata.

Vanjska otegotna okolnost i otežavajući uvjeti jesu roditelji koji se u sukob sinova ni na koji način ne uključuju, nego pasivno ostaju po strani. Vjerojatno je i to posljedica njihova grijeha, i činjenjice da u Svetom pismu nakon prvoga zaljubljeničkoga Adamova proglasa pred Evom: “Evo mesa od mesa mojega!”, nećemo naći – o strahote! – ni jedne jedine riječi koju bi jedno drugome uputili. Pa je onda izostanak dijaloga s djecom žalosno razumljiv.

Dubinski problem Kajinov jest što – baš kao i mi kao čitatelji – kao da zastaje na neizrečenu pitanju zašto njegova žrtva ne nailazi na mio Božji pogled. Previđa očitu, odsudnu činjenicu da Bog upravo njemu upućuje svoju riječ, ne bratu Abelu. Kajinu se osobno obraća i nudi razgovor, ne Abelu. Njegovo unutarnje stanje pravo prepoznaje i njemu upućuje dragocjenu pouku o posljedicama dobroga postupanja i o opasnosti u kojoj se po prvi put u Svetom pismu spominje sama riječ “grijeh” (Post 4,7). Štoviše, pouka je izvorno u dijaloškom, upitnom obliku koji potiče razgovor, a ne diktatorsko dociranje: Nije li tako? Zar ne? Ako se daješ na dobre stvari, lice ti je uzdignuto; ako činiš dobro, vedro gledaš naprijed, osjećaš vlastitu važnost, ako li ne, eto ti već grijeh vreba na te. – Kajin odbija razgovor, ne prima ponudu, gluh je za pouku. Prema ponudi uzdignut je na čast sugovornika Božjega, ali on odbija i sama sebe srozava.

Rezultati su za Kajina poznati i pogubni. Kazna koju si je na leđa natovario jest nestalnost i bijeg, opterećen krivnjom “vječni je skitalica i lutalac” na zemlji kako naš prijevod veli. Nemir koji pokreće i tjera uvijek dalje nije samo bitno obilježje čovjekove naravi, nego je često platforma na kojoj se razvija ovisnost. Koji žele i mogu, lako će to iskoristiti – igrama na sreću, zabavom na ekranu, kemijskim preparatima. Kajinova budućnost – opterećen preteškom krivnjom, u strahu da će biti ubijen, odlazi ispred Božjega lica, napušta Boga – bolna je slika života ovisnika koji nipošto nije hedonističko uživanje, nego je mučno nezadovoljstvo isprekidano trenucima umjetnoga užitka. Ono što traje jest bijeg od samoga sebe, a prisilno proizvedeni užitak jest prekid i predah u tome.

Možda je jedna od okolnosti koje dovode do ovisnosti upravo prevelik uspjeh i prednosti koje od početka uživa.

Gideon (Suci 6-8)

Sudac Gideon također je primjer žalosne ovisnosti kad postaje žrtvom vlastite želje za osvetom i krvoločne agresivnosti pri kojoj vlastitog maloljetnoga sina tjera na ubijanje. Što je tu ovisnost? Pa upravo ta ukopanost u vlastitu strast i nesposobnost zdravoga promišljanja i postupanja.

S Gideonom je – slično kao kod Kajina – početak izvrstan, uvjeti povoljni. Kao mladić doživljava Božji poziv. Pri tom neobičnom susretu s Bogom nastupa realistično, postavlja svoja pitanja, traži znak. Nije lakovjeran. Mladi Gideon dobiva zadaću koja ga ispunja i angažira njegove sile. On je važan.

S izvršenjem kreće u roditeljskoj kući. Ruši lažne bogove. Problem s kojim se po Božjem nalogu treba suočiti jest teološki i ekonomski: narod trpi jer im sav urod odnose strane sile.

Odlični uvjeti s kojih Gideon polazi sastoje se ponajprije u tome da ga njegov otac Joaš uzima u obranu kad ga je društvo napalo i kad ga sumještani žele radikalno kazniti zbog njegova prvoga istupa. Predragocjeno je imati takva oca koji pruža potporu i štit mladoj osobi, pa i onda kad i sam trpi štetu i njegovi su ideali dovedeni u pitanje.

Gideon se dobro razvija. Odjeven silom Duha – kako Sveto pismo slikovito opisuje – okuplja zajednicu, polazi od bližih rođaka, pa sve šire. Na Božju zapovijed usudit će se pose približiti neprijateljskom taboru. U spasonosnom boju bit će uzor i predvodnik.

Pa ipak sve po zlu završava. Daje se na krvavo osvećivanje, pokreće neki vlastiti kult – opako izvrćući na kraju ono od čega je dobro počeo – odustaje od voditeljske uloge. Uzima i prikuplja od ljudi zlatninu i obiteljsko srebro da bi od toga izradio svoje kumire.

Počeo je sjajno, a završava kao rob strasti, idolopoklonik koji zavodi cijelu zajednicu, pljačkaš koji ubire novac. Posljedice su radikalne i definitivne: Među njegovim sinovima dolazi do ubojita sukoba. Obiteljska loza praktički nestaje (Suci 9).

Što je ukrivo pošlo? Gdje je zastranio? Ponajprije, Gideon ima otpočetka problema sa strahom i nesigurnošću. Zato svoje djelovanje započinje u potaji i kad ide u izvidnicu u neprijateljski tabor, a već je priznati vođa, imat će pomoćnika uza se. I dok uzima u obzir strah i traži pomoć, stvar hoda. Baš zbog nesigurnosti uporno traži znak i potvrdu od Boga. A onda prestaje.

Drugo realno zastranjenje i put u ovisnost jest pretjerivanje. Božji nacrt bijaše da oslobodi Izrael. On pak prelazi granicu i ide u tuđi teritorij. Potom se daje na krvoločno osvećivanje koje nigdje nije dio Božjega naloga i misije koju je dobio.

Ključni problem izgleda da je naprosto u činjenici kako u opisu njegova života negdje do polovice gotovo pretjerano susrećemo njegovo traženje potvrde od Boga, ukupno šest znakova će dobiti, i spremno priznaje Božje autoritet. A onda sve to nestaje i to potpuno zanemaruje. Nema više traženja da mu Bog dadne znak, ne postavlja više Bogu svoja pitanja. Nema razgovora s Bogom, nema molitve. Nema vjere.

2.2 Samson

Izvrstan primjer kako kvalitetni roditelji i odlični uvjeti odgoja ne dokidaju ljudsku slobodu i mogućnost pada u kobnu ovisnost pruža nam poznati Samson.

Samson u našu temu pripada zato što je i on žrtva vlastita osjećaja, daje se voditi subjektivnim doživljavanjem kao odlučujućim mjerilom. Sveto pismo izrijekom navodi kako se ravna prema sudu vlastitih očiju i pružit će očit primjer kako spolna privlačnost može biti naporna, mučna i razorna.

Roditelji su mu praktički idealni. Čuvaju otvorenost i povjerljivost. Žena oba puta hitro i neuvijeno izvješćuje muža Manoaha o susretu s Božjim glasnikom koji je najavio rođenje i važnu životnu zadaću Samsonovu. Zajedno su kad prinose žrtvu i klanjaju se. Zajedno slušaju sina i primaju njegov dar. Muž se moli i traži od Boga – on, autoritet – pouku što i kako s dječakom. Spremno će prihvatiti logično i praktično objašnjenje koje mu žena daje. Otac je to koji dobrohotno i argumentirano razgovara sa sinom i upozorava kako stvari stoje. I usprkos svojoj volji prihvaćaju oni odluku sina i prema njegovoj želji ugovorit će svadbu. Pratit će ga na njegovu putu.

Gdje je kod Samsona pošlo ukrivo? Kako kod njega počinje zastranjenje? Osnova teškoća očito jest u tome što uzima za mjerilo ono što se vidi i otklanja vodstvo iskusnoga oca. Gdje naš prijevod tumačeći veli da mu “djevojka omilje” izvornik doslovce donosi Samsonov argument kojim se suprotstavio ocu: “ona je prava u mojim očima” (Suci 14,3). I poslije opis potvrđuje: “bila je prava u njegovim očima” (Suci 14,7). Izgled, dojam, vanjština osnovica su mu za bitne životne odluke.

Kreće Samson u pogrješnu samostalnost. On koji je spremno bio izvijestio roditelje o svojoj simpatiji, sinovski im na dar donio sladak med koji je pronašao, odjednom počinje tajiti važne stvari i odvaja se. Ne kaže im ništa o čudesnoj snazi koja mu je dana; od roditelja skriva tajnu zagonetke koju će napokon kobno odati rasplakanoj ženi.

Razilazi se od roditelja kojima bi mu se doista isplatilo okoristiti za vlastitu životnu mudrost i uspjeh. Kobne rezultate poznajemo. Gotovo je promašio životno poslanje koje je tražilo da započne oslobađanje cijeloga naroda od filistejskoga potlačivanja. Postao je žrtva ne samo ženskoga srca – između smrti prve žene i ženidbe sa zlosretnom Delilom, bit će s jednom bludnicom. Osim toga on je žrtva smišljene realno-političke zavjere koja bilo prijetnjama, bilo mitom pritišće ženu tražeći: “Zaludi ga, zavedi i saznaj!” (Suci 14,15, 16,5). Nije to samo emocionalna sapunica, nego kruta politika. Na Samsonovu primjeru Sveto pismo odlično pokazuje kako ovisnost nipošto nije samo osobna nesreća, nego se tiče cijele zajednice i društvenih struktura.

Mađi i stariji sin

Kad razmišljamo o Samsonovu odvajanju od roditelja i uočavamo da je početak njegova zla u napuštanju i zanemarivanju zdravoga roditeljskoga vodstva, sjećamo se Kristove pouke o izgubljenu sinu. Mlađi je ovisnik o svojoj ambiciji i želji za preuranjenim gospodarenjem. On želi uživati u onome što mu pripada. A valjalo bi mu itekako okoristiti se mudrim vodstvom tako dobroga oca u čijoj kući i sluge imaju kruha napretek i koji prima upropaštenoga, raskajanoga povratnika.

Problem starijega sina još je osjetljiviji jer on sam sebe činim ovisnim. Kaže ocu: “služim ti”, a previđa – kao što i mi najčešće – da je otac na početku obojici podijelio imanje. Kaže: “nisi mi dao”, a nije prepoznao i prihvatio očev stav koji veli: “sve moje, tvoje je”. Kaže: “pokoravam se svim tvojim zapovijedima”, odbijajući mio poziv: “Sinko!”

Obojica izgleda imaju poteškoću u tome što očekuju da im drugi dadne, živjeli bi od onoga što je drugi stekao – kao paraziti. Dubinsko obraćenje kod mlađega se zbiva pri povratku, kad se njegovo tumačenje razbija pred očevom dobrotom; starijemu otac isto tako u otvorenu razgovoru izlazi ususret i objašnjava kako stvari stoje, sokoleći ga.

3. KEMIJSKA OVISNOST

Kemijskoj ovisnosti Sveto pismo poklanja pozornost već na prvim stranicama kada se Noa napio i pritom razorio svoju intimu, pružio prigodu za narušavanje očinskoga autoriteta (Post 9,21). Ovdje je očito problem pretjerivanje. Vino treba razveseliti srce čovječje, a ne oduzeti čovjeku dostojanstvo.

Proroci će žestoko kritizirati pijančevanje od jutra do mraka, a rješenje se nudi primjerice u zakonu o nazireatu koji traži uzdržavanje i odricanje, ali ne samo za se, nego radi posvete Bogu.

4) PERSPEKTIVE

4.1 Čovjekova usmjerenost

Smijemo se začuditi i zadiviti do koje mjere Sveto pismo pogađa u bit problema već samim središnjim nazivom za Boga. אל ‘El – to je osnovna opća imenica u hebrejskom jeziku koja označava općenito Boga, božanstvo. Izvorno ona je prijedlog koji označava prema čemu sam okrenut, kamo sam usmjeren. Tako ovaj središnji biblijski pojam upozorava na osnovnu antropološku činjenicu da su nam oči i lice sprijeda, a ne otraga ili sa strane i da je za naš život odlučujuće kamo kao čovjek gledam, u što, odnosno u koga sam zagledan. Čemu idem ususret i gdje tražim ispunjenje. To je naša temeljna ljudska potreba da na nešto usmjerim pozornost, oči, misli i srce. Važno je na što sam fokusiran. Hoće li to biti ekran TV-a ili kompjutora, hoću li ujutro dok otvorim oči zabiti glavu u “24 sata” – sve je to jedan “el”.

Narod Božji u pustinji osjetio je strah od praznine kad Mojsija neko vrijeme nije bilo. Svoju potrebu za vodstvom pretvaraju u zloglasni pothvat. Rade zlatno tele samo da imaju neki objekt štovanja i proglašavaju: to je naš bog (Izl 32).

Kristu u pustinji napasnik nudi neku prividnu točku na visokoj gori s koje je cijeli svijet na dohvatu (Mt 4). Jasno da je to samo virtualno – poput našega interneta koji nam daje dojam da nam je sve, svugdje i isti čas dostupno. Isus ne nasjeda.

Potreba je tu, ali čovjek odlučuje tko će biti njegov El – napravljeno tele, neki virtualni svijet, ili pravi Bog.

4.2 Perspektive i rješenja

Želimo li napokon uočiti kakve nam perspektive nudi Sveto pismo, sjetit ćemo se oca Tobita koji sinu Tobiji daje mudru, iscrpnu pouku i ušteđevinu šaljući ga u samostalan život. U praksi Tobit je primijenio ono što primjerice Knjiga Mudrih izreka donosi kao cijeli skup roditeljskih pouka i to od oca sinu, ali i od majke kako pokazuje posljednje poglavlje.

Svu ozbiljnost problema ovisnosti Novi zavjet prikazuje u sinu kojega zao duh opsjeda (Mk 9,17–27), baca ga u vatru i vodu, trga njime i trese ga, obara ga, oduzima mu moć komunikacije, mladić se valja po tlu i koči se. I to već dugo traje. Njegov otac dolazi i traži pomoć. Dovodi sina k Isusu. Mudro postupa: iznosi problem, ne odbacuje sina i ne osuđuje ga, ne prepušta ga njegovim vlastitim sputanim silama, nego se zalaže za njega. On vapi pred Gospodinom: “Pomozi mojoj nevjeri!” i dolazi do uspjeha.

Slično je i s majkom Kanaankom koja ustrajno moli Isusa za teško bolesnu kćerkicu i ne odustaje.

Ključna perspektiva i završno rješenje koje Sveto pismo pruža nije neki poučak ni savjet, pa ni neki dobar primjer, nego živa Kristova osoba. Isus – koji je mogao u svemu biti neograničen kao Bog – prihvaća ovisnost o roditeljima, ovisnost o tijelu i krvi, podložnost zakonu. Postao je čovjekom – kaže Vjerovanje. Prolazi i kroz najteže osjećaje i izriče ih kao primjerice: “Duša mi je na smrt žalosna.”

Ono što je pak najvažnije kad je riječ o ovisnosti, Isus prihvaća naravnu ljudsku istegnutost, nemirnu čežnju za dovršenjem i napetost koja traje. Mi po naravi želimo da smo već ostvarili što treba, zahvaćamo željom i mislima ono što ima doći, posežemo za samim krajem i za beskonačnošću i potpunom utaženošću kojoj se nadamo. A Isus i to prihvaća na sebe kao otkupitelj čovjeka. Žarko želi da je već planuo oganj koji je došao baciti na zemlju (Lk 12,49). On veli: “Krstom mi se krstiti i koje li muke za me dok se to ne izvrši” (Lk 12,50). Mora primiti krštenje – očito ne ono na Jordanu koje se već zbilo, nego pashalno, koje i Jakovu i Ivanu najavljuje – i za njega je prava muka dok se to ne dogodi. Štoviše u slavnom, svečanom i milom, ugodnom trenutku preobraženja Mojsije i Ilija s njime razgovaraju upravo o njegovu Izlasku koji se ima zbiti u Jeruzalemu. To je ono što ga tek čeka i prema čemu ide. Tu rastegnutost, gotovo nagonsku – i zahtjevnu – ljudsku napetost Gospodin prihvaća u svoj život i tako je posvećuje.

Milosrdni Samarijanac i ovisnost

Slika ovogodišnje, 41. obiteljske ljetne škole u Zagrebu pokazuje poznatoga milosrdnoga Samarijanca iz Evanđelja. Zaustavio se i pomogao čovjeku koji je upao među razbojnike, kojega su opljačkali do kosti, ostavili gola, kojega su izudarali; koji napušten leži, polumrtav – tako doslovce Sveto pismo (ἡμιθανής Lk 10,30).

Možda bijaše jedan vruć, prevruć dan kao ovoga ljeta. Čovjek izmučen, iscrpljen suncem i putovanjem, sam na cesti, laka je žrtva. Brzo si možemo predočiti što znači upasti među razbojnike sjetimo li se samo gdje smo sve mi prikraćeni, kako i gdje nas iz dana u dan pokušavaju opljačkati, iznuditi na prijevaru, zavesti reklamom ili nepravednim propisom.

U Kristovoj pouci o milosrdnom Samarijancu jedan svećenik koji bi trebao biti pravi Božji sluga i donositelj utjehe dolazi istim putem, vidi usput i iz daljega, ali i on – baš kao i razbojnici – odlazi. Slika pokazuje kako se već dobrano udaljio na svome magaretu. Pismo ističe da je išao »po drugoj strani« (ἀντι- Lk 10,31.32), baš kao i levit poslije njega, tako da ne prilazi. Koliko puta smo se mi sami osjetili ostavljenima i prezrenima u duši. Izbjegavaju me, ne vide moju muku, žele me isključiti, brišu me iz svojega vidokruga i prolaze.

Možda je ovaj svećenik u Isusovoj prispodobi bio toliko zagledan u teološke ideje, kao što je i levit, koji poslije prolazi, sav posvećen službi u hramu, ondje su mu misli i srce. Svakako za obojicu zaista vrijedi pravilo kultne čistoće. Mrtvaca ne smiju dirati.  »Tko se dotakne mrtvaca, tijela pokojnoga čovjeka, a ne očisti se, oskvrnjuje Gospodnji dom.« – propisuje Levitski zakonik i strogo zahtijeva:  »Takav neka se iskorijeni iz Izraela (Lev 19,13)! « Lako je moguće da su onako izdaleka za polumrtva prosudili: »Gotov je. Nema mu više spasa.« Gdje će čovjek koji je upao u bolesnu ovisnost potražiti pomoć kad mora svoju muku tajiti, kad ga u pogrešnom svjetlu vide, kad ga guši krivnja i nesreća?

Samarijanac, čovjek od koga se i ne nadaš, ima rješenje. Ponajprije on je dirnut, sažaljuje se i iznutra je pokrenut. On prilazi, dolazi u blizinu. On stavlja melem na ranu, blaži bol. Ovisni smo – ovisni o lijeku koji može pomoći, koji daje snagu, koji ne zarobljuje i ne sputava, nego jača i osposobljava.

Samarijanac se sam pobrinuo, ali on nalazi i uključuje druge. Kad pronalazi svratište, pronašao je instituciju. Ondje stvara ozračje povjerenja. Nasuprot pljački na cesti od Jeruzalema do Jerihona, nasuprot našoj krvožednoj borbi za profitom koja će i drogu dati čovjeku, i ubiti, samo da zaradi, Samarijanac plaća unaprijed i preuzima obvezu da će još podmiriti što bude potrebno  (Lk 10,35). Dvije dnevnice već je dao i još će dati što treba. Uloga institucija i društvenih struktura važna je. Jeruzalem i Jerihon imaju moć i zadatak da put učine sigurnim, da zaustave razbojnike, ali to nisu učinili.

»Tko je moj bližnji?« – pitao je zakonoznanac Učitelja Isusa (Lk 10,29). I eto, sam nalazi odgovor. Onaj koji se pobrinuo za me, onaj koji mi je iskazao milosrđe – to je moj bližnji.

Gospodin Isus svojom poukom traži zalaganje. Završava nalogom: »Idi pa i ti čini tako (Lk 10,37)!« Slično, tražeći aktivnost, na početku je pitao što i kako zakonoznanac čita u Božjemu zakonu (10,26). Potom je Isus, potvrđujući njegove riječi, upozorio da se treba cjelovito zauzeti srcem, dušom, svom snagom. Na taj način Učitelj izravno odgovara: Što mu je činiti da život baštini, pitao je zakonoznanac (Lk 10,25); evo, to čini i živjet ćeš rješava Isus susretljivo i hitro njegovo pitanje (10,28). Treba ljubiti bližnjega kao sebe sama – kao svoju dušu, ranjenu kojekakvim ovisnostima, slabostima, udarcima koje drugi zadaše. Znam svoju opljačkanost i mrtvilo, pa sam tako dužan bližnjega ljubiti.

To je rješenje koje Isus nudi. Ne kaže on da treba prijeći na drugu stranu zbog nekih visokih pravila; ne kaže da treba ostaviti čovjeka sama; ne traži da ga treba proglasiti unaprijed mrtvim, nego valja doći do ondje i vidjeti kako stvari stoje, prići dovoljno blizu da vidim kakav je njegov svijet.

Prispodoba o milosrdnom Samarijanacu i problem ovisnosti (Lk 10,25–37)

Životna priča o milosrdnom Samarijancu daje nam osjetiti i promotriti Kristovu metodu kojom se on približava i poučava zakonoznanca. Onaj je prišao s važnim pitanjem o vječnomu životu, ali pitao je zato da iskuša (Lk 10,25). Dobrohotnim razgovorom s huškačem koji ga je htio staviti na kušnju Učitelj ga dovodi od njegove naopake nakane do ozbiljna razgovora u kojem će iskreno progovoriti o samomu sebi. Kad se bude htio tek opravdati i »izvući«, pitajući tko je njegov bližnji (Lk 10,29), Isus poučnim primjerom o Samarijancu dolazi do njega, prodire do njegova srca. Sam će zakonoznanac dati odgovor na svoje pitanje.

Ne stoji li na početku svake ovisnosti naša dubinska ljudska  čežnja koju zakonoznanac pred Kristom precizno izriče: Želim vječni život, utaženost, da se za navijek naužijem onoga što mi je dobro. Kako to postići? »Što mi je učiniti da baštinim život vječni?« pitao je onaj (Lk 10,25).

Gospodin u odgovoru traži aktivnost. Kako čita u Zakonu – pita zakonoznanca najprije. »To čini i živjet češ!« – kaže mu potom, dajući ozbiljan odgovor na pitanje koje je trebalo biti provokacija. Pitao je što mu je činiti, evo odgovora! Ne: uzmi tabletu; ne: bulji u ekran; ne: opij se, prepusti se, daj se zarobiti, nego: aktiviraj cijelo svoje srce, svoju dušu, svu svoju snagu (Lk 10,27)! Isus ga poučava da čini baš ono što i sam u savjesti zna da je dužan činiti jer mudro zakonoznanac, starozavjetnik, zbori. Inače je Isus taj koji spaja zapovijed ljubavi prema Bogu i zapovijed ljubavi prema bližnjemu, ovdje to zakonoznanac čini.

Na kraju pouke Isus traži od sugovornika da sam dođe do odgovora, pita za njegovo mišljenje: »Tko je bližnji onome koji je upao među razbojnike (Lk 10,36)?« Završava napokon tako da opet traži aktivnost i zalaganje: »Čini tako (Lk 10,37)!« Ovako postupaj i djeluj! – Postoji put u vječni život, prečac ne postoji! Put jest Kristov put. Put je živi Isus – Sin Božji i Sin Čovječji.

Svojom metodom Krist pokazuje kako je u Samarijancu prepoznatljiva božanska ljubav. Krist je Samarijanac. Dolazi do opljačkanoga, izudaranoga ranjenika. Krist prilazi u našu nevolju. Samarijanac je u srcu pogođen i dirnut, sažalio se, baš kao što se Isus sažalio pred udovicom iz Naina koja u grob prati svoga jedinca. Istom je riječi opisan osjećaj Kristov: smililo mu se u nutrini (ἐσπλαγχνίσθη Lk 7,13; 10,33).

Bog je pohodio narod svoj, pobrinuo se za njega – pjeva časni starac-svećenik Zaharija u čuvenu hvalospjevu (Lk 1,68) – tako se Samarijanac pobrinuo za ranjenika i tražio od gostioničara da se pobrine za nj (2x ἐπιμελέομαι Lk 10,34.35).

Zakonoznanac pravo veli, bližnji to je »onaj koji je iskazao milosrđe« (ποιέω + ἔλεος Lk 10,37), a to je Bog – kako u istom Zaharijinu hvalospjevu stoji: »obećao je iskazati dobrotu ocima našim« (ποιέω + ἔλεος Lk 1,72). Bog čini, stvara milosrđe – to su jedina dva mjesta gdje se takav izričaj rabi u Lukinu evanđelju – pa na taj način Isus već daje odgovor zakonoznancu što mu je činiti. Naposljetku, upravo je Krist onaj koji će vratiti, ponovno doći i uzvratiti prema djelima baš kao što Samarijanac veli: »Kad se budem vraćao, uzvratit ću ti.« (Lk 10,35).

Pogledamo li dobro tko je taj neznani, opljačkani, ranjenik, lako ćemo otkriti i drugo obilježje Kristove metode. Čiji je to lik u tijelu izudaranu, obnaženu?

Sam Krist hodio je našim svijetom, od našega Jeruzalema do Jerihona. Isusa su prezreli hramski veliki svećenici i poslužitelji. Njegovi su ga odbacili. Među svoje je došao i oni ga nisu primili (Iv 1,11). Krista bičevima i trnovom krunom izraniše, pljuvali su ga i ćuškali, udarce mu zadali. Njemu su sve oduzeli i na Golgoti ga do gola svukli. Krista su među razbojnike razapeli.

Da, što sam najmanjemu od Isusove braće učinio, njemu sam učinio. Što sam kao roditelj svojemu djetetu učinio, Kristu sam učinio. Što nisam njemu učinio, nisam Kristu učinio.

Ako se želim izliječiti od svoje ovisnosti, gledat ću na Krista kako svoj križ nosi. Krist je moj Bog u koga gledam. Ako se želim izliječiti, gledat ću kako je – gle – moja muka Kristovoj pridružena, posvećena, pa makar dugo, dugo trajala…

doc. dr. sc. Niko Bilić SJ

 


BLAGDAN SVETE OBITELJI

 

Blagdan Svete obitelji  se sasvim  uklapa uz blagdan Bozića jer je  Isus  svojim rodjenjem ušao u krug obiteljske zajednice. Svetost Svete obitelji je zapravo sam Isus. On je svetost i naših obitelji. Kao što je posvećivao obitelj Mateja, Jaira, Zakeja, Lazara – tako želi i našu obitelj posvetiti. A time zapravo nastaje Crkva. Obitelj je obitelj ukoliko je Crkva, i obrnuto. U njihovoj obitelji se ostvaruje : “Zaodjenite se – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznst, blagost, strpljivost te podnositi jedni druge… A povrh svega- ljubav! To je sveza savršenstva! (Kol 3,12-21)

 

Josip i Marija su otjelotvorenje predanja u Božje ruke. Život utemeljuju na ovisnosti o Bogu, raspoznavanju njegova govora, poslušnosti i spremnosti živjeti uz Tajnu – i od Tajne.

 

Kako se Marija cijelo vrijeme osjećala? Što je sa obećanjima? Kakvo je to začeće bilo? …  Živjeti s tajnama, s povjerenjem da  će Bog progovoriti kad dođe za to vrijeme, ali  i Josip. Njemu,   još  više sumnje  su mogle obuzimati srce. Sveta je to obitelj po krotkosti i šutnji pred tajnom. Službenici Božji, koji od Božje riječi žive.

 

“Zašto ste me trazili? Zar niste znali da ja moram biti u kući svojega Oca” … “Tko je majka moja i braća moja?” Isus zemaljskoj obitelji daje dublje značenje. Krvne nas veze povezuju, ali još više duhovne, po kojima smo djeca istog Oca.

 

Natale coi suoi, Pasqua dove vuoi! (Božić sa svojima, a za Uskrs kud hoćeš!) Kod nas je ovaj dan i dan iseljenika.

 

Bog, je ljubio čovjeka, došao mu je – u obitelj.

Došao ga je spasiti – u obitelji.

Došao je posvetiti  ljuljudske odnose – obiteljske.

Isus je svojim dolaskom u obitelj, obitelj učinio mogućom.

 

Isus je došao ozdraviti i ljudsku obitelj. Osposobiti  čovjeka za vjernu i strpljivu ljubav, za opetovano praštanje i pomirenje. Moguće je u Isusu i s Isusom ljubiti do kraja.

 

Obitelj je slika Presvetog Trojstva. Upravo one trojstvene ljubavi. Obitelj u sebi nosi  čitavu lepezu ljubavi: bračne, roditeljske, bratsko-sestrin Obitelj koja moli ostaje zajedno. Upravo zato jer po molitvi Bog utemeljuje obitelj.

 

Mir kuci ovoj i svima koji prebivaju u njoj!

 

Izvor ljubavi nije u nama. Stoga, da bi imali ljubav za drugoga, moramo imati nepresušni izvor Ljubavi. I biti svjesni da smo mjesto gdje Bog svoju ljubav podjeljuje drugome.

 

Najočitiji znak da ljubimo jest prihvaćati drugoga bez obzira na protivne osjećaje koje imamo. U takvu ljubav sebe zalažemo. Ljubav mora boljeti.  “Nosi, nosi svoga neprijatelj i ga prestat  će ti biti neprijatelj.” (Sv. Augustin)

 

 

DVA JEŽA

 

Dva ježa u zimskoj noći, jer im je bilo hladno, naumili se jedan o drugog ogrijati. Ali čim bi se približili, jedan drugog bodljama bi ubadali. Udalje li se, prehladno je. Konačno, odmjeravajući razdaljinu, nađu sretnu točku na kojoj su se mogli ogrijati, a da se ne bodu.

 

Bezuvjetna ljubav: tolerantna, djelotvorna, kreativna, zaštitnicka. Volim drugog onakvog kakav je, a ne tek kakvog bih ga volio.

 

Obitelj je kao veslači protiv struje. Ako ne veslaju uzvodno, plutaju nizvodno.

 

Ljubite jedni druge, ali ne pravite spone od ljubavi. Budite kao  žice na lutnji, zvuče i zajedno, ali svaka svojim tonom. (Gibran)

 

Obitelj koja moli ostaje zajedno.

 

I sama priroda nas nagoni da volimo one koji su nas stvorili. (Ciceron)

 

Osjećaji i navike na kojima se temelji javna sreća nastaju u obitelji. (Mirabean)

 

Društvo je daljnji razvoj obitelji: ako čovjek iz obitelji izađe pokvaren, uđe pokvaren i u građanski  život. (Lacordaire)

 

Obitelj je tamo gdje te vole i kada pogriješiš.

 

–  Moja je žena pravi anđeo.

–  Moja je još živa.

 

– Ljubav je kad list koji pada zajedno s nekim hvataš.

 

U drugom nikad ne smijem nestati. Treba znati biti sam. Kvalitetna samoća je nemoguća bez kvalitetnog zajedništva, i obrnuto.

 

Kad je temelj obitelji ljubav, onda u njoj ima mjesta i za djedove i bake, za pradjede i prabake, za sve beskućnike rodbine, a nađe se mjesta i za prijatelja u nevolji. I tanjuri se na stolu umnože. A nema li ljubavi, nema u njoj mjesta ni za vlastito dijete, ni za bračnog druga uskoro. Gdje sebičnost  živi tu je dom nevolje, dom histerika osuđenih savjesti što se cinizmom razjedaju, dom probodenih srdaca i uplakanih očiju. (Rajko Bundalo)

 

Da bi  čovjek završio svoj započeti razvoj unutar biološke majke, potrebna mu je zajednica koja se zove obitelj. Možemo govoriti o tri čovjekova rođenja: biološkom, spoznajnom, identitetnom. Za ova dva zadnja,  presudna je uloga obitelji.

 

“Obitelj je osnovna i nezamjenjiva odgojna zajednica, povlašteni je prijenosnik onih religijskih i kulturnih vrijednosti koje pomažu osobi da dosegne vlastitu samobitnost. Osnovana na ljubavi i otvorena daru  života, obitelj nosi u sebi samu budućnost društva, te joj je naročiti zadatak djelotvorno pridonostiti budućnosti mira.” (Papa Ivan Pavao II, Poruka za svjetski dan mira 1. siječnja 1994)

 

 

KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE O OBITELJI

 

Krist se htjede roditi i odrasti u krilu svete obitelji Josipa i Marije. Crkva nije drugo nego “Božja obitelj”. Od početaka jezgru su Crkve često činili oni koji postadoše vjernici zajedno sa cijelom svojom obitelji. Kad bi se obraćali, željeli bi da im sva obitelj bude spašena. Postavši vjerničke te obitelji bijahu mali otoci kršćanskoga života usred nevjernoga svijeta. (KKC, 1655)

 

U naše doba, u svijetu koji je često tuđ ili čak prema vjeri neprijateljski, od osnovne je važnosti da vjerničke obitelji budu ognjišta žive i ižarujuće vjere. Stoga je Drugi vatikanski sabor, služeći se drevnim izrazom nazvao obitelj “Ecclesia domestica – Domaća Crkva”. U krilu obitelji “roditelji treba da za svoju djecu riječju i primjerom budu prvi vjerovjesnici  i gaje u svakome njemu vlastito zvanje, a posebno ono sveto”. (KKC, 1656)

 

Kršćanska obitelj je zajedništvo osoba, znak i slika zajedništva Oca, Sina i Duha Svetoga. Njezina roditeljska i odgojna služba odsjaj je Očeva stvoriteljskog djela. Obitelj je pozvana s Kristom dijeliti molitvu i žrtvu. Svakodnevna molitva i čitanje riječi Božje jača u obitelji ljubav. Kršćanska je obitelj blagovjesnička i misionarka. (KKC, 2205)

 

Obitelj je izvorna stanica društvenog života. Ona je naravna zajednica u kojoj su muž i žena pozvani na sebedarje u ljubavi i darivanju života. Autoritet, postojanost i uzajamnost u krilu obitelji utemeljuju slobodu, sigurnost i bratstvo u krugu društvene zajednice. Obitelj je zajednica u kojoj se, od samoga djetinjstva, mogu usvajati moralne vrijednosti, gdje se može započeti Boga častiti i dobro se služiti slobodom. Obiteljski je život uvođenje u društveni život. (KKC, 2207)

 

BLAGOSLOV IZ MISALA

 

Blagoslivljamo te, Gospodine! Htio si da tvoj Sin postane čovjekom i bude dionikom ljudske obitelji. U tijesnoj je povezanosti s njom provodio svoju mladost te upoznao njezine brige i okusio radosti. Zato te, Gospodine, ponizno molimo za sve naše obitelji: štiti ih i čuvaj! Neka ojačane darom tvoje milosti napreduju i uživaju obilje sloge te kao kućna Crkva u svijetu budu svjedoci tvoje slave. Po Kristu Gospodinu našem.

Pater  Luka

 

 


Comments are closed.